Danas mi se piše malo o motivu grada u hrvatskoj književnosti. Kako volim čitati priče smještene u gradovima, a nisam još uvijek ekspert za hrvatsku književnost, reći ću samo riječ-dvije o ovoj temi.
Da bi se stiglo do motiva grada u književnosti, treba krenuti od sela. U književnosti nalazimo odraz društva, a budući da se društvo počelo razvijati na selu, da bi se kasnije prebacilo u grad, tako i književne avanture započinju u istom okruženju. To je trajalo i trajalo, i normalno, prvo je došlo do raslojavanja na selu. Prva se društvena raslojavanja u hrvatskoj književnosti najbolje opažaju u djelu Ante Kovačića - U registraturi. Također, tu vidimo i odlazak iz sela u grad, koji ne prolazi baš najbolje po junaka, Ivicu Kičmanovića. Moglo bi se reći da je ovaj roman, uz Šenoinu Seljačku bunu, najznačajniji hrvatski roman XIX. stoljeća, i svakako, pripada realizmu. No, kako tema mog posta nije U registraturi, neću dalje pisati o njemu. To je tek uvod.
U drugoj polovici XIX. stoljeća primjetno je uvođenje grada u književnost, ako ne računamo Dubrovnik koji se već ranije pojavio. Naime, treba sačekati Šenou, u čijim će djelima grad prvi put ostaviti velike tragove. Šenoa je rođen u Zagrebu, te stoga ne čudi što je taj grad obilježio njegovo cjelokupno djelo. Ne govori on samo o životu u Zagrebu i okolici, on suprotstavlja selo i grad, uspoređujući život i navike u jednom i drugom. Njegovo je djelo prožeto problemima socijalne, političke i etičke prirode, koji jednako pogađaju stanovnike grada i sela. Zahvaljujući njemu, nisu nastali samo književni likovi vrijedni pamćenja, već je nastao i spomenik (kip?) Dori Krupićevoj, ugrađen u Kamenita vrata, čemu se ni sam pisac nije nadao.
Čest je slučaj da junaci osjete nelagodu nakon dolaska u grad, možda čak i urbanofobiju, koju zamijeni fascinacija istim prostorom, što nije neočekivano imajući u vidu mogućnosti koje grad pruža - bogat kulturni život i mnoga druga zadovoljstva koja monoton život na selu ne nudi. Nelagoda dolazi otuda što je grad često percipiran kao mjesto otuđenja, a ona se i vraća nakon nekog perioda fascinacije. Tako se junak nalazi u krugu nelagoda-fascinacija-nelagoda. Fasciniranost gradom se zato rijetko javlja i ima je tek kod nekih ekspresionista.
Zagreb, Beč, Pečuh ili Graz - u te se gradove odlazilo radi školovanja, pa su upravo ta središta europske kulture ujedno i mjesta u kojima junak iz provincije prvi put dolazi u doticaj s gradskom sredinom.
Prvi pravi urbani roman je Kiklop, Ranka Marinkovića, jer u njemu grad nije samo poprište zbivanja, već on djeluje i na samu strukturu djela - tu imamo perspektivu života na ulici (koja je, po mom mišljenju, maestralno predstavljena), kao i hodajuću perspektivu likova koji doživljavaju grad, a koje i mi doživljavamo kao deo grada.
Na kraju, možemo zaključiti da su najautentičniji pisci Zagreba (i o Zagrebu) Šenoa, Matoš, Krleža i Zagorka (uskoro više o njima), a dodala bih i da sasvim zasluženo imaju svaki svoj spomenik na najljepšim mjestima Zagreba :) Ono što im je zajedničko, to je dojam da su oni dobri duhovi Zagreba koji nas vode kroz grad, otkrivaju nam njegove tajne i čine da se osjećamo kao da mu pripadamo...
Da bi se stiglo do motiva grada u književnosti, treba krenuti od sela. U književnosti nalazimo odraz društva, a budući da se društvo počelo razvijati na selu, da bi se kasnije prebacilo u grad, tako i književne avanture započinju u istom okruženju. To je trajalo i trajalo, i normalno, prvo je došlo do raslojavanja na selu. Prva se društvena raslojavanja u hrvatskoj književnosti najbolje opažaju u djelu Ante Kovačića - U registraturi. Također, tu vidimo i odlazak iz sela u grad, koji ne prolazi baš najbolje po junaka, Ivicu Kičmanovića. Moglo bi se reći da je ovaj roman, uz Šenoinu Seljačku bunu, najznačajniji hrvatski roman XIX. stoljeća, i svakako, pripada realizmu. No, kako tema mog posta nije U registraturi, neću dalje pisati o njemu. To je tek uvod.
U drugoj polovici XIX. stoljeća primjetno je uvođenje grada u književnost, ako ne računamo Dubrovnik koji se već ranije pojavio. Naime, treba sačekati Šenou, u čijim će djelima grad prvi put ostaviti velike tragove. Šenoa je rođen u Zagrebu, te stoga ne čudi što je taj grad obilježio njegovo cjelokupno djelo. Ne govori on samo o životu u Zagrebu i okolici, on suprotstavlja selo i grad, uspoređujući život i navike u jednom i drugom. Njegovo je djelo prožeto problemima socijalne, političke i etičke prirode, koji jednako pogađaju stanovnike grada i sela. Zahvaljujući njemu, nisu nastali samo književni likovi vrijedni pamćenja, već je nastao i spomenik (kip?) Dori Krupićevoj, ugrađen u Kamenita vrata, čemu se ni sam pisac nije nadao.
Čest je slučaj da junaci osjete nelagodu nakon dolaska u grad, možda čak i urbanofobiju, koju zamijeni fascinacija istim prostorom, što nije neočekivano imajući u vidu mogućnosti koje grad pruža - bogat kulturni život i mnoga druga zadovoljstva koja monoton život na selu ne nudi. Nelagoda dolazi otuda što je grad često percipiran kao mjesto otuđenja, a ona se i vraća nakon nekog perioda fascinacije. Tako se junak nalazi u krugu nelagoda-fascinacija-nelagoda. Fasciniranost gradom se zato rijetko javlja i ima je tek kod nekih ekspresionista.
Zagreb, Beč, Pečuh ili Graz - u te se gradove odlazilo radi školovanja, pa su upravo ta središta europske kulture ujedno i mjesta u kojima junak iz provincije prvi put dolazi u doticaj s gradskom sredinom.
Prvi pravi urbani roman je Kiklop, Ranka Marinkovića, jer u njemu grad nije samo poprište zbivanja, već on djeluje i na samu strukturu djela - tu imamo perspektivu života na ulici (koja je, po mom mišljenju, maestralno predstavljena), kao i hodajuću perspektivu likova koji doživljavaju grad, a koje i mi doživljavamo kao deo grada.
Na kraju, možemo zaključiti da su najautentičniji pisci Zagreba (i o Zagrebu) Šenoa, Matoš, Krleža i Zagorka (uskoro više o njima), a dodala bih i da sasvim zasluženo imaju svaki svoj spomenik na najljepšim mjestima Zagreba :) Ono što im je zajedničko, to je dojam da su oni dobri duhovi Zagreba koji nas vode kroz grad, otkrivaju nam njegove tajne i čine da se osjećamo kao da mu pripadamo...
No comments:
Post a Comment