Tuesday, October 30, 2012

croativni vikend

Prošli vikend mi je bio croativan, budući da mi je u posjet došla Živčana&Luda, kojoj je ovo bio 1,5. dolazak u Beograd. To me je jako veselilo jer sam očekivala lud provod s njom. Nažalost, još jednom se pokazalo da ja NE znam da izađem u Beogradu (mada ni u Zagrebu ne prolazim ništa bolje) i od noćnog života je vidjela jedino noćni autobus :D Nadam se da mi to neće zamjeriti, a i znala je s kim ima posla :)
Vrijeme nas također nije poslužilo, i činilo se da se Beograd baš potrudio da iznese sve svoje sivilo pred goste. Zato nije ni bilo pametno slikati se, te to ostavljamo za drugi put.
Riječi koje su obilježile njen kratki boravak su svakako pirinač i šargarepa (u linkovima su date hrvatske inačice tih riječi, da se svi mogu snaći :D).
Kako je hladnoća ubila pola života u meni, nisam joj pokazala puno stvari, ali drago mi je što smo otišle do Kuće cveća, koja je nije ostavila ravnodušnom. Da smo imale više vremena i ponešto materijala, možda bismo čak i napravile štafetu, inspirirane brojnim štafetama koje su se ondje mogle vidjeti :)
Moja je gošća isprobala sve vrste javnog prijevoza - i najnoviji španjolski tramvaj, i autobus u kome će uskoro biti hladnije nego vani, i trolu koja je divna i topla i koju smo jedva napustile. Mislim da joj je sve to prilično pomoglo u usporedbi Beograda i Zagreba, a njen sud o tome još uvijek čekam.
Iako je Beograd poznat po ludom noćnom provodu, kao što ranije rekoh, nisam joj dala priliku da se uvjeri u to, ali nijedan tulum na koji smo mogle otići ne bih mijenjala za večer provedenu u jednom kafiću, gdje sam sjetno gledala njezin index gušeći se u gustom dimu. Niti bih mijenjala za simulacije ispita za C2 iz hrvatskog i nabrajanje svih postojećih i izmišljanje nepostojećih hrvatskih županija, kao i iskopavanje arhaičnih hrvatskih riječi i izraza, meni tako dragih :D

Pa, do sljedećeg puta, boook!

Monday, October 22, 2012

raskorak

Granice se šire, prostori se šire... samo se ja skupljam. U sebe. Povlačim se i usisavam dušu, deo po deo. Kao Lego kockice. Onda će jednog dana nastati Legoland moje duše, mog života, postaću nekad nekome mnogo važna i cenjena, pa ću postati atrakcija baš kao Legoland. Mada ne želim da neko profitira na meni. U tom slučaju bih se namerno srušila i vratila sebi svaki ukradeni deo, svaki delić duše, svaku Lego kockicu. A onda bih ih sklopila na čudan način, tako da one postanu zle mašine koje će pojesti svakog pred sobom.
Granice se i dalje šire, što više kucam, sve je lakše. Uz kucanje je sve lakše. I uz čitanje. Kada nemam šta dobro da čitam, uvek se vratim textovima svojim, ličnim i sopstvenim, ponekad i intimnim. Dok kucam, ja čitam. Čitajući, bežimo. Bežimo u drugi svet, u drugi život. U Legoland. Stapamo se sa drugim Lego kockicama, pronalazimo ih u raznim bojama i veličinama, za koje nismo ni znali da postoje. Valjda zato što nam u katalogu to nisu opisali. Ili su to zastareli modeli. A mi smo ispred svog vremena. Do raskoraka lako dolazi. Raskorak je kao korak, samo što je rasparčan, kao kad rastavimo nešto, neki sklop, pa onda ne umemo da sastavimo. Biti u raskoraku sa nečim je kao da smo zatvorenih očiju sklapali Rubikovu kocku. Ili preskočili nekoliko trulih dasaka na drvenim mostiću a upali tamo gde smo se najmanje nadali. Bitno je ne biti u raskoraku sa samim sobom, pratiti tu prokletu džukelu gde god da krene, ne ispuštati je iz vida i ponekad se suočiti s njom u ogledalu. Čisto da zamislite kako vas drugi vide.

                                                                                         Zagreb, mart 2010.

Friday, October 19, 2012

motiv grada u hrvatskoj književnosti

Danas mi se piše malo o motivu grada u hrvatskoj književnosti. Kako volim čitati priče smještene u gradovima, a nisam još uvijek ekspert za hrvatsku književnost, reći ću samo riječ-dvije o ovoj temi.

Da bi se stiglo do motiva grada u književnosti, treba krenuti od sela. U književnosti nalazimo odraz društva, a budući da se društvo počelo razvijati na selu, da bi se kasnije prebacilo u grad, tako i književne avanture započinju u istom okruženju. To je trajalo i trajalo, i normalno, prvo je došlo do raslojavanja na selu. Prva se društvena raslojavanja u hrvatskoj književnosti najbolje opažaju u djelu Ante Kovačića - U registraturi. Također, tu vidimo i odlazak iz sela u grad, koji ne prolazi baš najbolje po junaka, Ivicu Kičmanovića. Moglo bi se reći da je ovaj roman, uz Šenoinu Seljačku bunu, najznačajniji hrvatski roman XIX. stoljeća, i svakako, pripada realizmu. No, kako tema mog posta nije U registraturi, neću dalje pisati o njemu. To je tek uvod. 
U drugoj polovici XIX. stoljeća primjetno je uvođenje grada u književnost, ako ne računamo Dubrovnik koji se već ranije pojavio. Naime, treba sačekati Šenou, u čijim će djelima grad prvi put ostaviti velike tragove. Šenoa je rođen u Zagrebu, te stoga ne čudi što je taj grad obilježio njegovo cjelokupno djelo. Ne govori on samo o životu u Zagrebu i okolici, on suprotstavlja selo i grad, uspoređujući život i navike u jednom i drugom. Njegovo je djelo prožeto problemima socijalne, političke i etičke prirode, koji jednako pogađaju stanovnike grada i sela. Zahvaljujući njemu, nisu nastali samo književni likovi vrijedni pamćenja, već je nastao i spomenik (kip?) Dori Krupićevoj, ugrađen u Kamenita vrata, čemu se ni sam pisac nije nadao.

Čest je slučaj da junaci osjete nelagodu nakon dolaska u grad, možda čak i urbanofobiju, koju zamijeni fascinacija istim prostorom, što nije neočekivano imajući u vidu mogućnosti koje grad pruža - bogat kulturni život i mnoga druga zadovoljstva koja monoton život na selu ne nudi. Nelagoda dolazi otuda što je grad često percipiran kao mjesto otuđenja, a ona se i vraća nakon nekog perioda fascinacije. Tako se junak nalazi u krugu nelagoda-fascinacija-nelagoda. Fasciniranost gradom se zato rijetko javlja i ima je tek kod nekih ekspresionista.
Zagreb, Beč, Pečuh ili Graz - u te se gradove odlazilo radi školovanja, pa su upravo ta središta europske kulture ujedno i mjesta u kojima junak iz provincije prvi put dolazi u doticaj s gradskom sredinom.

Prvi pravi urbani roman je Kiklop, Ranka Marinkovića, jer u njemu grad nije samo poprište zbivanja, već on djeluje i na samu strukturu djela - tu imamo perspektivu života na ulici (koja je, po mom mišljenju, maestralno predstavljena), kao i hodajuću perspektivu likova koji doživljavaju grad, a koje i mi doživljavamo kao deo grada. 

Na kraju, možemo zaključiti da su najautentičniji pisci Zagreba (i o Zagrebu) Šenoa, Matoš, Krleža i Zagorka (uskoro više o njima), a dodala bih i da sasvim zasluženo imaju svaki svoj spomenik na najljepšim mjestima Zagreba :) Ono što im je zajedničko, to je dojam da su oni dobri duhovi Zagreba koji nas vode kroz grad, otkrivaju nam njegove tajne i čine da se osjećamo kao da mu pripadamo...

Wednesday, October 17, 2012

tamo da putujem...

Nažalost, ovaj blog je sve više priča o mom životu u Beogradu, sve je više "ah, živim u Beogradu a tako želim da živim u Zagrebu", umesto da je "živim u Zagrebu i divno se osećam!" :(
Ipak, trudim se da bude onako kako sam zamislila, da čim pre krenem da pišem postove iz Zagreba, a do tad mi ostaju sećanja i slike. Ovih dana mi se skupljaju bes i JAKA želja da odem, život u Srbiji je sve luđi i nepodnošljiviji i koristim svu snagu koju mogu da iscrpim, samo da ostvarim svoju želju, svoj cilj. 

Hiljadu mi je ideja i "projekata" u glavi, a u realnosti zapravo samo par mogućnosti. Za početak, završiti faks koji mi trenutno deluje nezavršivo, a odnekud se mora početi.

I sad mi u misli navraćaju čuveni Ujevićevi stihovi:

                                              Tamo, tamo da putujem,
                                              Tamo, tamo da tugujem...



Naravno da Tamo ne bih tugovala, ali ova pesma i previše poziva na odlazak, i jako mi je draga zbog toga. Ovi stihovi mi nisu dovoljni; ovakva pesma, koja se izvrsno uklapa u moje raspoloženje, zaslužuje i:




                                                ...sliku...                           divan detalj iz Splita


...a zaslužuje i:




                                                                          ...jedan od najlepših klipova na YT...

Monday, October 15, 2012

sajam knjiga pre sajma knjiga, + za moju croativnost

Desetak dana pre Sajma knjiga (pored Exita, moje omiljene manifestacije), častila sam se jednom Krležinom knjigom. U pitanju su Eseji IV, najvećim delom o filozofiji, a nekima se već sad radujem (npr., Razgovor o socijalizmu), samo ne znam kad ću stići da ih pročitam. Nadam se da će ubrzo neki dobri citati ispuniti iduće redove, a do tad mi ostaje da tragam za novim-starim knjigama :)

P.S. Potraga se nastavlja, slede Matoševi eseji i feljtoni, a moja polica biva sve punija kvalitetnih knjiga :clap-clap: :)




Sunday, October 7, 2012

jedna boja u zagrebu: plava

Volim plavu boju, a to je ujedno i boja Zagreba, pa sam poželela da okačim nekoliko slika koje će dočarati moje viđenje plavog Zagreba :)


                                                                         pogled iz radićeve na severni deo grada





                                                                                                oltar domovine




                                                                            jarun, sada bez bandžija 




Saturday, October 6, 2012

croativna godina u 12 slika


      JANUAR/SIJEČANJ, Crkva Sv. Marka na Gornjem Gradu


                                                                       dosadni novogodišnji ukrasi


      FEBRUAR/VELJAČA, Cmrok
     


                                                                        idealno m(j)esto za san(j)kanje



      MART/OŽUJAK, Plitvička jezera



                             Ljudi još uv(ij)ek nisu složni oko pitanja jesu li Plitvička jezera l(j)epša l(j)eti ili zimi


 
      APRIL/TRAVANJ, Pula



                                L(ij)epa slika, ali sad se pitam zašto sam baš nju stavila; ne znam šta mi bi...


      MAJ/SVIBANJ, pogled s tvrđave Kalnik



                                                                Nažalost, nije bilo bolje slike za maj/svibanj


      JUN/LIPANJ, zid na Savskoj kod Vjesnika



                                                                               <3


      JUL/SRPANJ, Krčki most


                                                    Divna uspomena na prelaženje mosta p(j)eške u 15h na +35



      AVGUST/KOLOVOZ, otočje na putu od Rijeke do Splita



                                                                                                      mokar kolovoz :D



      SEPTEMBAR/RUJAN, Miramarska cesta



                                                                                             slika bez opisa, ali s dušom




      OKTOBAR/LISTOPAD, iz filma Dead Silence


                                                             užas! nemam nijednu oktobarsku sliku iz Zagreba



      NOVEMBAR/STUDENI, Svi Sveti na Mirogoju



                                                                            grobljanska fešta




      DECEMBAR/PROSINAC, Trg bana Josipa Jelačića tokom/tijekom A/adventa



               koliko god bilo hladno u ovo doba godine i koliko god ja bila ateista, ova slika me uv(ij)ek ugreje/ugrije

6. oktobar, dan koji nije postojao 2000.

S gorčinom se prisećamo 5.oktobra 2000., ukoliko ga već nismo zaboravili. Bio je to dan kad je ova zemlja ustala, kad su se ljudi nasmejali, kad smo imali festival na ulicama Beograda. Radovali smo se*, a sad ni ne znam čemu. Što Marčelo reče - tražili smo promene, a dobili zamene. Jedino što se onaj debeli čika kog nisam mogla da gledam skinuo s TVa i neke druge maske su dobile glavnu ulogu, da bi kasnije iste te maske pale s lica. 
Evo danas je 6.oktobar a dan pre njega samo još retki spominju. Mnogo češće se čuje upravo današnji datum, kao neophodnost koja je morala da se desi, a nije. Imamo li svi mi u svom životu taj datum, kad umesto da se suočimo sa sobom i pokupimo smeće, nastavimo oholo dalje ne razmišljajući o budućnosti? Ali na urušenom temelju kuća se ne gradi, samo što to tad nismo znali. Da je bilo pameti, trebalo je novopečenu vlast odmah postaviti na svoje mesto, ali umesto toga oni su zazuzeli mesta, tj. fotelje koje će teškog srca napustiti (ili čak neće, ostavši duboko usađeni u njima). 
Bilo kako bilo, mi smo samo marva koja ne može ništa promeniti, i zato mi ostaje 6.oktobar kao uteha i dan kad sam dobila prvi mobilni. Eto, već prvog dana promena, ja sam krenula u korak sa svetom :D 
Zaboravimo i ovaj datum i od sutra krenimo da radimo na sebi...


*namerno koristim 1.lice množine, jer sam i ja bila deo "verujućih". iako sam bila mala, bila sam delimično svesna događaja iz tog perioda i uvek ću pamtiti tu noć kad su me pekle oči zbog suzavca kod zgrade RTSa tokom proslave pobede (?), a to je nešto što neki novi klinci (ne mislim na huligane) neće osetiti zahvaljujući apatičnosti koja je zavladala, a bez koje bi se narod opet pobunio